Slučaj Adrijane Smit: Šta znači biti žena u doba biopolitičke kontrole?
Anti-abortus pokret – svaki fetus je skup ćelija neprocenjive vrednosti dok su trudne žene koje ga nose…?
U logici anti-abortus pokreta, fetus — skup nesvesnih ćelija u razvoju — pretvara se u nedodirljivi moralni totem, čije pravo da postoji nadjačava čak i smrt one koja ga nosi.
Fetus se posmatra kao simbol ideološke čistote, dok se žena redukuje na puki biološki aparat za njegovo očuvanje, nevidljiva i bez prava na odluku o sopstvenom telu.
Žena se iz stvarnog bića sa istorijom, snovima i telom pretvara u funkciju.
Epizoda 2025: Žena je mrtva — ali njeno telo nije slobodno.
U distopiji koja više nije fikcija, već zakonodavna realnost, telo žene nastavlja da živi — ne kao ona, ne kao osoba, već kao inkubator. Moždano mrtva i bez mogućnosti pristanka, bez prava na tišinu posle smrti.
Gledamo novu sezonu Sluškinjine priče dok nam se u stomaku steže poznati čvor. Više ne gledamo upozorenje već dokumentarac pristigle stvarnosti.
Setimo se reči Margaret Atvud, žene koja je videla svet takav kakav jeste:
„Ništa što sam stavila u Sluškinjinu priču nije izmišljeno. Sve se već dogodilo. Nisam želela da iko može da kaže: ‘Imaš zlu maštu.’“
No zaista, Margaret nije imala zlu maštu već je imala je uvid, a mi, ako ćutimo, imamo saučesništvo.
*Spoiler alert*
U jednoj od epizoda pomenute serije, Ofmatju jedna od sluškinja, koje su služile kao nosioci dece, je ostala moždano mrtva, nakon što je doživela mentalni slom i usled toga bila metkom pogođena u glavu. Ali Gilead, autoritarna država, naredila je da se priključi na aparat za održavanje života jer je bila trudna, odbijajući da je pusti da umre dok se beba ne rodi.
Adrijana Smit (Adriana Smith), 30-godišnja majka i medicinska sestra sa sedištem u SAD, proglašena je moždanom mrtvom (što znači da je zakonski priznata kao mrtva) nakon što je doživela intenzivne glavobolje u februaru i nakon hitne intervencije jedne noći, univerzitetska bolnica Emori utvrdila je da ima krvne ugruške u mozgu i proglašena je moždanom mrtvom, ali je zadržana na aparatima za održavanje života jer je bila u drugom stanju u 9. nedelji trudnoće.
Kao u seriji, ona se održava u životu samo da bi mogla da rodi dete. Margaret nas ni ovog puta (nažalost) nije slagala.
Razvoj ovog događaja u stvarnom vremenu omogućio nam je novi zakon protiv abortusa u Sjedinjenim Američkim Državama koji vam sprečava da prekinete trudnoću nakon samo šest nedelja, osim ako ste u životnoj opasnosti – ali Adriana je moždano mrtva, stoga nije u životnoj opasnosti, te je to siva zona zakona.
Što znači da će ona ostati na respiratoru dok beba ne bude u stanju da se rodi. Adrijana je trenutno u 22. nedelji trudnoće, a bolnica planira da je održava na aparatima sve do 32. nedelje. Kada je tek stigla u bolnicu, embrion nije bio vidljiv golim okom. Ali prema zakonu, sam potencijal tog embriona da postane živo dete koje diše prevazišao je želje porodice koja tuguje za svojom ćerkom. Užas koji doživljavaju njeni voljeni, pošto im je oduzeta mogućnost da biraju kako da se nose sa njenom brigom na kraju života,nagrađena je finansijskim opterećenjem troškovima mnogih tekućih medicinskih intervencija potrebnih da bi njeno telo funkcionisalo, a takođe će morati da budu odgovorni za dete koje se može suočiti sa brojnim zdravstvenim izazovima ako se rodi
„Za mene je to mučenje. Vidim svoju ćerku kako diše, ali je nema“, izjavila je njena mama Ejpril Njukirk (April Newkirk), na TV stanici VKSIA u Atlanti.
„Ne kažem da bismo odlučili da joj prekinemo trudnoću“, rekla je Ejpril za 11Alive. “Ono što kažem je da smo trebali imati izbor.”
Porastom feminističke osvešćenosti širom sveta, izgleda kao da smo naljutile opresore. Izbor daje posebnu notu svakom životu. Oduzmeš li izbor protivniku, pobeda je tvoja. U ovom ratu polova, gde žene traže fer jednakost – ne superiornost, poražavajuće je da pregovori nisu mogući. Već decenijama. Primirje ne postoji. Postoji samo negiranje pozicije koju nam patrijarhat nameće, a svaki put kad trepnemo – još jednoj se ženi oduzme pravo.
Svaki put sve kreativnije. Sve morbidnije. Sve teže postaje da poveruješ.
Oduzima se glas. Oduzima se prisustvo.
A sada se preminuloj ženi oduzima dostojanstvo, ljudskost i pravo na telesnu autonomiju.
Jednoj ženi i celoj njenoj porodici.
Neke distopije su napisane da nas uplaše, druge da nas zabave. Ali najopasnije su one koje ne ostaju između korica knjiga – one koje sa gotovo proročanskom preciznošću oslikavaju vesti koje danas slušamo bez treptaja, uz jutarnju kafu, kao da je reč o prognozi vremena.
U tom trenutku ne smemo samo da konstatujemo — moramo da se zapitamo: kuda smo to krenuli kao društvo, kada su fikcija i stvarnost počele da se preklapaju bez jasne granice? Kako je priča zamišljena kao upozorenje postala dokument naše svakodnevice?
Leave a Reply